Hrvatski filmski savez
HeritageČuvari pokretnih slika: Povijest i trajno nasljeđe Hrvatskog filmskog saveza
Kada govorimo o nacionalnoj baštini, najčešće nam prvo na pamet padaju monumentalni spomenici, drevni rukopisi ili klasične slike u muzejima. Međutim, vizualna povijest jednog naroda najživlje kuca u pokretnim slikama. U Hrvatskoj, institucija koja već desetljećima neumorno bdije nad tom osjetljivom filmskom memorijom jest Hrvatski filmski savez (HFS). Njegova priča nije samo crtica o razvoju jedne strukovne udruge; to je inspirativna priča o nepatvorenoj strasti i dugotrajnoj borbi za očuvanje filmske umjetnosti. Posebice se to odnosi na onu neprofesijsku i avangardnu produkciju koja bi, bez postojanja ovog Saveza, nepovratno nestala u mraku zaborava.
Od skromnih početaka do krovne institucije
Sve je počelo iz čiste ljubavi prema filmskoj traci. Korijeni Hrvatskog filmskog saveza sežu u 1928. godinu, kada je vizionar Maksimilijan Paspa, pionir hrvatskog kinoamaterizma, utemeljio prvu kinosekciju unutar tadašnjeg Fotokluba Zagreb. U to vrijeme, kada je filmska tehnologija bila glomazna, a vrpca iznimno skupa, okupljanje entuzijasta oko jedne jedine kamere predstavljalo je pravi kulturni podvig. Ta je sekcija bila prva formalna organizacija kinoamatera na ovim prostorima, pravo malo utočište gdje su zaljubljenici u film slobodno razmjenjivali tehnička znanja i oblikovali vlastite kreativne vizije.
Kako su desetljeća prolazila, kinoamaterizam je uzeo snažan mah. Širom zemlje osnivali su se kinoklubovi koji su vrlo brzo postali žarišta neovisne kreativnosti, potpuno slobodna od strogih pravila državno sponzorirane kinematografije. Zbog te nevjerojatne ekspanzije, 1963. godine iz tadašnjeg Foto-kino saveza izdvaja se samostalna krovna organizacija pod nazivom Kinosavez Hrvatske. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, 1992. godine, udruga mijenja svoje ime u Hrvatski filmski savez, pod kojim ponosno i aktivno djeluje i danas, služeći kao središnja udruga svih neprofesijskih filmskih i video udruga u zemlji.
Arhiv kao srce filmskog sjećanja
Najznačajniji trenutak u povijesti Saveza zasigurno se dogodio 1974. godine, kada je službeno utemeljen Arhiv HFS-a. Njegova primarna zadaća od samih je početaka bila sasvim jasna: sustavno prikupiti, stručno obraditi i fizički zaštititi filmove nastale u okviru stotina kinoklubova, kao i brojne radove nezavisnih autora. Taj arhiv nikada nije bio tek obično skladište prašnjavih vrpci; on je živa riznica u kojoj je sačuvana esencija hrvatskog eksperimentalnog i avangardnog filma.
Zbirka koju brižno čuvaju obuhvaća nekoliko tisuća naslova na formatima od krhkih 8mm, super 8mm i 16mm vrpci, pa sve do 35mm filmske vrpce i novijih formata. Tu se nalaze amaterski filmovi odraslih, djece i mladeži, koji poput čarobnih vremenskih kapsula bilježe svakodnevicu, ljetovanja i ulice iz vremena kada su osobne kamere bile prava rijetkost. Prava kruna arhiva su, dakako, antologijska djela hrvatske filmske avangarde. Sačuvani su rani, revolucionarni radovi velikana poput Tomislava Gotovca, Mihovila Pansinija, Vladimira Peteka i Ivana Martinca. To su filmovi koji su hrabro pomicali granice filmskog jezika, nastajući u nevjerojatno skromnim uvjetima entuzijastičnih kinoklubova. Arhiv s jednakom pažnjom čuva i dragocjenu prateću dokumentaciju – rijetke filmske plakate, fotografije sa snimanja, originalne scenarije i osobne bilješke autora.
Priče iz improviziranih laboratorija
U krugovima starih filmaša postoje brojne anegdote o autorima koji su doslovno skrivali svoje najdraže filmske role ispod kreveta kako bi ih pod svaku cijenu spasili od vlage i zuba vremena. Živa su sjećanja na članove kinoklubova koji su probdjeli noći u improviziranim laboratorijima, ručno razvijajući filmske trake u običnim plastičnim posudama, nagrizajućim kemikalijama uništavajući vlastitu odjeću, ali pritom stvarajući antologijsku umjetnost. Upravo je ta nepatvorena posvećenost omogućila da Zagreb u šezdesetim godinama, kroz kultne manifestacije poput GEFF-a (Genre Film Festival), postane jedno od najvažnijih europskih središta eksperimentalnog filma. Sve te osjetljive trake danas su na sigurnom isključivo zahvaljujući naporima Hrvatskog filmskog saveza.
Što bismo izgubili bez njih?
Dok su veliki državni arhivi kroz povijest često bili fokusirani isključivo na službenu povijest, vijesti i profesionalne produkcije, arhiv HFS-a oduvijek je predano čuvao povijest svakodnevice i povijest nezavisne, slobodne misli. Da dugogodišnji rad ovog Saveza ne postoji, mi bismo trajno izgubili najautentičniji vizualni zapis o tome kako su građani doista živjeli i o čemu su sanjali. Izgubili bismo briljantnu generaciju umjetnika čiji je izričaj upisao Hrvatsku na kartu svjetske kulturne avangarde. Zauvijek bi nestale snimke koje nam pokazuju draga lica i običaje kojih više nema.
Danas HFS nije samo pasivni čuvar prošlosti, već i iznimno aktivan sudionik sadašnjosti. Kroz bogato izdavaštvo, poput uglednog "Hrvatskog filmskog ljetopisa", i edukativne programe poput hvaljene Škole medijske kulture "Dr. Ante Peterlić", Savez neumorno odgaja nove generacije filmofila. Njihov je rad dokaz da baština nije mrtvo slovo na papiru, već živo tkivo koje neprestano inspirira i spaja ljude.
Ovaj je članak djelomično inspiriran osobnim uspomenama vezanim uz Hrvatski filmski savez koje su nedavno sačuvane kroz proces digitalizacije. Rad na oživljavanju zaboravljenih kadrova snažan je podsjetnik na krhkost starih medija i važnost njihovog hitnog spašavanja. Ako itko posjeduje stare fotografije, filmske vrpce ili zvučne snimke povezane s ovom organizacijom, profesionalne usluge poput EachMoment (https://www.eachmoment.hr) mogu pomoći osigurati da one prežive za buduće generacije.